Autorica koju zbilja volim i uvijek me njen stil pisanja dotakne.
Svaka njena knjiga je nekako katarzična.
Do sada sam pročitala "Otok", "Nit", "Povratak", i još me čeka njena "Praskozorje".
U svojim romanima isprepliće povijesne činjenice, često uvlačeći čitatelja u burnu povijest koju je odlučila prikazati na surov način, odnosno, onako kako se zaista i dogodila. No, nisu tu sveprisutne patnja i bol samostalne, već sadrže mnogo ljubavi i milosti, oprosta ponajviše.
Ova me njena priča zaista razorila. Biti će, opet, jedna od onih koje ću još dugo pamtiti.
Pavlos i Elefterija Koralis imali su četvero djece. Dvije kćeri Margaritu i Temis, te dva sina Tanasisa i Panosa.
Elefterija je od svoje obitelji naslijedila veliku i grandioznu kuću, koja je, kao i svaka, bila rupa bez dna.
Pavlos je često bio odsutan zbog posla, a te davne 1930., nije bilo previše mogućnosti niti izbora, raditi se moralo.
Budući da im je kuća stradala u potresu, preselili su se na Patisiju kod bake u maleni stan.
Elefterija se potom razboljela, parcela na kojoj je bila kuća je prodana, ona je smještena u ustanovu, a baka-kirija Koralis je krenula u najveću avanturu svoga života, podići "na noge" svoju unučad.
Otac ih je ubrzo napustio i krenuo na rad preko oceana, a kirija Koralis je nastavila borbu za opstanak.
Tanasis i Panos se nikada nisu slagali oko političkih uvjerenja, pa tako niti Margita i Temis, također su se razilazile u mišljenjima.
Ubrzo će ih život "tući" na svaki mogući način, politička previranja u zemlji razoriti obitelji, svatko krenuti na svoju stranu....
Hoće li ikada to četvero nadići sve i biti zajedno?
Predstoji samo uzeti je u ruke i saznati....
Nema komentara:
Objavi komentar