Što reći o ovoj knjizi
Moram priznati da me je priča potresla i da o tom dijelu povijesti zbilja znam malo ili skoro nimalo.
Nitko o tome baš svakodnevno ne govori,a i oni koji su preživjeli,nisu mnogo govorili,već su htjeli potisnuti sjećanja na užase koji su im se dogodili.
Priča započinje već s 1894. gdje se mnoštvo Armenaca "iseljava" ili "prisilno iseljava" iz Alepa,Damaska,Adana...protjerani su u različite evropske države ili pak SAD.
No,zamah dobiva s početkom Prvog svjetskog rata i raspadom Turskog Carstva.
Dakle,Armenci,muškarci,bivaju ubijeni ili pak smaknuti dok se žene i djeca "iseljavaju" u pustinju ili neke okolne gradove,koji služe za proputovanje do Del-el-Zora (poznatog logora smrti,iz kojega su rijetki izišli živi).
Elizabeth s ocem stiže u Alep kako bi pomagala izbjeglicama,protjeranima i iseljenima.
Zapanjuje je količina strahota koje su žene i djeca preživjela.
Smještena u američkoj rezidenciji,pomaže u bolnici te piše za "Prijatelje Armenaca" (humanitarno društvo) u Bostonu.
Tu upoznaje mladog armenskog inženjera u društvu dvojice njemačkih časnika. Tada su se Nijemci borili na strani Turske,protiv Britanaca,Australaca. Poznata je bitka na Galipolju i iskrcavanje te boj u Dardanelima.
Armen je izgubio ženu i dijete u pokolju i protjerivanju,i odlučan je u namjeri pridružiti se vojsci te tako dati svoj obol ratu.
Elizabeth uz ovo kratko poznanstvo počinje gajiti dublje osjećaje prema Armenu.
Prigrliti će u svoj dom Nevrit te djevojčicu Hatun,koju spašava teške sudbine u sirotištu.
Možda sam zašla preduboko u priču,pa ću ovdje stati.
Izvrsna
Nema komentara:
Objavi komentar